Poezija Krešimire Gojanović
CIRKUS ŽIVOTA
Čarobnjak i modra vila,
mokri konji zapjenjeni !
Počinje velika predstava
i ljudi oblače kostime,
u plesu balona
njišu se iskre,
gipki rep sirene !
Veliki hipnotizer
plijeni našu pažnju :
ovdje je šešir,
a tamo zec,
ka tijelu žene
krenut' će nož
i oči žedne gomile
taknut' će joj put.
Klaunovske suze,
nemir zarobljenog tigra !
Plešemo opijeni
na žici iznad ambisa,
dok nas lažna šatra
zaogrće sa zvijezdama
i svjetiljke raznobojne
zavode nam um !
Ljudi i zvijeri na tren
postati će prijatelji,
sladoled se topi,
zagrljaj od zmije,
svijet je kao cirkus
- podmorje u srebru,
papirnate iluzije !
Nekad smo gutači vatre,
nekad magični žongleri,
akrobati i plesači,
kroz obruče zapaljene
tigrovi i lavovi
poletjet' će sa nama,
a nekad sa suzom
na licu tužnog klauna
nasmijavamo djecu
- vedriju od nas !
Majmuni i papagaji,
zvjerovi i ljudi,
žene u golotinji
razderane svile,
snagatori, virtuozi,
pjesnici - lunatici !
U istom cirkusu
ponekad smo skupa,
dok predstava traje
i dok valcer svira.
A kad ugase se svijetla,
u kočiji trošnoj,
zaspati će mačke,
u kavezu zarobljene
- da sanjaju o divljini.
Cirkus leti prema nebu
i mi sa njim, utješeni,
skriveni u pomračini !
MOČVARNA DISHARMONIJA
Ti si lopoč sa vodenim očima,
plutaš u procjepu dvojne obale,
neuhvatljiv i proziran
kao barska zmija.
Ja,
trska okovana
korjenjem,
ponekad suznim nemirom
ispraćam putanju
tvoje slobode,
koja te odnosi
daleko,
daleko od mene,
beskrajnim krvotokom
zamućene vode.
LICE FANTOMA
Trag si svijetla,
u mojoj dugoj noći,
harlekinski prijatelju
sa obrazom zmije,
život ti kuca ispod kože,
kao slatki vrtlog želja
i ponire u mene,
čineći me budnom
na sto i jedan lažan način,
dok te ližem,
dok ti pišem,
dok varam sebe,
opsjeno moja,
plešem u tvojim rukama,
gola samo za tebe,
uvijek sa nekom koprenom
između svijeta i riječi,
koje bih željela da čuju,
no ti mi oduzimaš moć,
ti piješ moje vrijeme,
dajući mi za uzvrat
san o ne - životu.
PRIZIVANJE EROSA
Opojno more svijetla
briše noćne strahove,
nakazne fantome prošlosti
rastvara u plimi povjerenja.
Uđi u mene,
učini me ružom,
što plovi u prostoru
rasplinuta,
mokra od plodova i kapi,
od trave i zemlje mirisne,
posadi stablo,
razraslo do zvijezda
i skončaj u trzajima,
ako možeš umirati dugo
i polako izaći iz sebe,
kao svjetlucavo sjeme
iz kukuljice spaljenoga mesa,
budi orač mojih brazdi.
PLES NEPTUNA I SIRENE
Plivamo.
Na tvom trbuhu
dotičem jezgro nemira,
razvezujem čvorove,
razmršene niti oslobađam,
u gnjezdu od morske trave,
skrivena kugla tiho svira
veliki valcer za dvoje.
Blješti more i nebo zapjenušano
krilima ždralova i grifona,
zmajeva mladunčad isteže vratove,
ja te osluškujem bez riječi.
Taj davni, bezvremeni svijet,
moj duboki ocean i ti u njemu
- ronilac i utopljenik -
donosiš mi zrake
sa površine razlomljenog vala,
sve postaje kolijevka,
ružičasto meso školjke
sirena se rađa iz mraka.
Udovi su naši zaronili u radost,
nestajem u tvojim očima,
slast vode, pradavni zov
milijuna ikri, blistavih ameba,
mekoputih kolutića svijetla...
Lagano me vodiš
kroz vodene doline,
lagano kliziš mi u san !
DUH PLANINA
Na ledenim vrhovima,
obličje svijeta postaje magleno,
nevažna igra bjeline i sjene,
nešto davno odsanjano.
Sve tragove u snijegu
raspoznajem kao riječi,
govor bića upisan
u mokra bedra života.
'' Ovuda sam prošao,
ovdje sam ljubio
i ovdje će moje kosti
postati hrana za orlove. ''
Dah drevnosti.
Nešto smo izgubili,
nepovratnu ljepotu,
u kristalnoj dolini
ostavili smo posvećenu sliku,
da se ne ukalja
kad siđemo u grad.
Zaleđeno lice čarobnjaka
blista crvenim sjajem,
duboki namaz boje otkriva srce,
ispod naslaga od kamenja
- otkopavam svoju slobodu.
PODZEMLJA...
Ponoć u šumi - vilenjačko vrijeme.
U srebrnoj borovini,
leptir skida košulju,
spleteni korzet od trnja
i pušta svilenasta krila
da prospu se po zemlji,
kao šum i jecaj vode.
Nigdje nema živih bića
u odajama tamne Perzefone,
samo raskoš kamena
i kristalni duh dvorana,
u kojima obnavlja se duša,
odbjegla od svijeta.
PLES EROSA I PSIHE
Lice ti je maska, skrivena u tami
i tijelo ti je lađa,
sa kojom tonem u podmorja crna,
prizivam grimiznu ženu,
da mi sa ružom iscjeli dubine.
U tebi sam zmijolika,
u tebi se pjenim i suzim,
otvaram podzemne tamnice
i ljubim sve tvoje demone,
sa zarobljenim zmajevima
dočekujem zoru i požudna ti,
gladna - dolazim u san...
Svjetlost je lažljivi igrač,
što zovu ga nada
i zablude su naše
tek pijesak na putu,
nema tu ljubavi,
samo ugrizi vučice i vuka,
samo osušene lubanje
izumrlih ljubavnika...
Ne mogu te vidjeti u mraku,
ne mogu ti prepoznati miris
i dotičem samo vlagu
sivog kamena u grobu.
Kad dođem opet,
nećeš me prepoznati,
nećeš me se sjećati,
izgubljen u prolaznosti,
zemljani moj golube
sa krunom od laži,
ali će te boljeti
udari od vjetra,
što će ti kroz zrak
donositi mene,
moj krvavi, blijedi,
mjesečev trag !
PJESMA O VUČICI
U meni je vuk,
u meni je vuk.
U ogledalu tvojih zjenica
vidim njegov lik
i dahtanje i jecaj,
trk pod zvijezdama
naježene kože,
kad duboki zanos lova
prožima me,
iza zakona, iza pravila,
kad skinem cvjetnu haljinu,
kad nanjušim tvoj strah
i usamljena hodam
ispod mjesečine,
u meni je vuk,
a ti si njegov brat !!
Kažu da žena mora
biti dobra,
voljeti djecu i dom,
no neke su žene
vučjeg roda
i malo ih ima
na svijetu tom.
Zato me ljubi divlju
i pusti da skinem
kožuh od ovce,
s krikom te obljubim
i nestanem u mraku,
sa prvim kapima zore.
Da golim trbuhom
pomazim travu,
i mokra od strasti
popijem bremenit
zemljani vonj
i da u lutanje krenem,
sama i sretna,
u susret krvi
i noći što dolazi
za njom.
Ne lomi vučici noge,
da napraviš od nje
pitomu kučku,
već skupa sa mnom
oslušni šapat
dalekih šuma
i vjetrova takt :
rame uz rame,
bokom uz bok,
u meni je vuk,
u meni je vuk,
a ti si njegov brat !
TANTRIČKI PLES
Vibriraj kao i ja,
koja sam se otvorila
svemirskom ljubavniku,
dišem sa vjetrovima
i sjajeći iznutra,
razbijam paučinu oko tvog čela.
Nošena spiralnom putanjom,
ne osjećam zemlju i zvijezde,
već ja jesam
zemljana i zvjezdana,
dok u mojoj utrobi
svršavaju putanje
užarenih kometa.
Pulsiram,
udišući ljubičastu atmosferu,
što vlagom smiruje misao,
jer ja sam kotač
na nebeskom svodu,
razapeta na sve
četiri strane svijeta,
između jutra i ponoći,
smrti i vrhunca,
pijem te do dna.
Ja sam to što živi
i raslojava se,
magnetiziram svoj dah,
kao umirući plod
u vlažnoj zemlji,
i bijela iskra
na tamnoplavom svodu,
jaka i slaba,
dišem i prskam
u hiljadu živih izvora,
sa osmijehom ti prilazim
i ostajem u tebi,
kao zrno pijeska,
još dugo, dugo vremena,
nakon što sam otišla.
- Krešimira Gojanović -
